O PROFESIJI OPTOMETRISTA

 

IZVRŠNI PREGLED

Sa porastom troškova medicinske brige i padom broja oftamologa u nekim državama Evrope, primarna briga o očima se u velikoj meri prenosi na optometriste i optičare. Ali sposobnost optometričara i optičara da se razviju izvan njihovih tradicionalnih zanatskih aktivnosti i da ponude primarnu zdravstevnu brigu nije uniformna; varira u skladu sa okolnostima u njihovim državama.

Optometrija i optika su povezane profesije i u nekim državama Evcrope se smatraju kao jedna profesija. U drugim državama one oslikavaju zasebna polja profesionalne aktivnosti i smatraju se kao dve zasebne profesije. Optometrija se bavi kliničkom procenom ljudskog oka, prepisivanjem  i održavanjem optičkih uređaja (naočare ili kontaktna sočiva) da bi ispravila defekte vida. Optičari se fokusiraju na sastavljanje i preisivanje takvih uređaja.

U nekim državama profesionalci kombinuju ove dve funkcije. U drugim državama oni ograničavaju njihovu procenu na refrakciju pacijenta i izdavanje korektivnih aparata. Počevši od najnižeg nivoa obuke, možemo reći da u Evropi imamo optičare koji prepisuju, oni su praćeni optičarima koji refraktuju, dok njih prate optometristi koji su obučeni da uoče patologiju. U manjem broju zemalja takvi optometristi takođe koriste dijagnostičke lekove, pa čak i ograničen spektar terapeutskih lekova.

Različit spektar prakse optometrista i optičara u Evropi je rezultat širenja dostupne obuke, zakona, oraganizacije profesije, relativne veličine, političke težine i stava oftamologije prema optometriji. Optometrija je u nekim državama još uvek izvan zakona.

Obrazovanje i obuka se priznaju kao ključ za napredovanje u profesiji. Opšti trend je spajanje, gde optičari nastavljaju sa obukom od 16-te godine i naviše, preko mešovitih studija i iskustva u praktičnom radu, dok se optometristi obučavaju na univerzitetu u kliničkoj praksi sa elementom supervizorske obuke.

 

OPTOMETRISTI I OPTIČARI U EVROPI

Profesija optometrije i optičara je evoluirala različitim brzinama širom Evrope i opstala je u različim fazama razvoja. Stoga je teško oslikati jedinstvenu sliku profesije, lako uočljivu na provi pogled.

Generalno, optometrija je nastala od optike, dok se obrazovanje optičara širilo uključujući kliničke predmete, dok se njihov spektar prakse posledično uvećavao. Neki optičari su postali optometristi.

Optičari nastavljaju da prave i usklađuju korektivne naočare u skladu sa receptom oftamologa (medicinskog lekara) ili optometriste u zavisnosti da li se optometrija upražnjava u toj zemlji. Takvi optičari se ponekad nazivaju i optičari koji izdaju recepte.

Optometristi obavljaju potpuna ispitivanja oka kod pacijenata gde je rezultat prepisani recept korektivnih optičkih uređaja, u slučaju da je to neophodno, a u manjem broju slučajeva zapažanje znakova moguće bolesti, povrede, ili abnormalnosti oka. U takvim slučajevima optometrista šalje pacijenta kod lekara na dalja ispitiavanja i mogući tretman.

Neki optičari su evoluirali do faze obavljanja parcijalnog ispitivanja oka koje se mahom sastoji od refrakcije i prepisivanja korektivnih optičkih uređaja, ali ne i do traženja i uočavanja patologije oka. Neki optičari se mogu nazvati i refraktujući optičari.

U nekim državama optometristi i optičari koji izdaju recepte se svrstavaju u različite profesije, ili po zakonu, ili de facto. U drugim državama ova profesija se smatra kao jedinstvena profesija, optičar-optometrista bez obzira na profesionalni spektar prkase i dnevnih aktivnosti.

 

STATUS PROFESIJE

Kao profesije u evoluciji optometrija i optika se sagledavaju sve manje i manje kao zanati, a sve više i više kao profesija zdravstvene brige. U mnogim državama se sagledavaju i kao jedno i kao drugo.

Uz jasan izuzetak Protugalije, ova profesija je regulisana nacionalnim zakonima u većoj ili manjoj meri direktno od strane vlade ili, indirektno preko vladine agencije. Zanimljiv slučaj nudi Holandija sa svoje tri optičarske profesije. Optičari i optičari za kontaktna sočiva nisu regulisani, dok pun spektar optometrije jeste.

Međutim, prava priroda regulative varira između zemalja. Period relicenciranja (ili re-registracije) da bi se ona upražnjavala legalno, se zahteva u samo manjem broju zemalja (Kipar, Ćeška republika, Irska, Španija i Velika Britanija). Dok profesija jedino nije pravno zaštićena u Portugaliji, slabije u Blgiji i Poljskoj, profesija je zaštićena u većini zemalja (delimično ili parcijalno) u vezi sa ulaskom u profesiju, upotrebi profesionalne titule i spektra prakse profesije (vidi ispod).

Otvaranje malopordajnih objekata je regulisano u manjem broju zemalja, ali u većini jeste.

Pravni ili etički zahtev za člana profesije je da sprovodi profesionalno osiguranje o odšteti ili podvrgavanje proveri mogućeg krivičnog dosijea je uobičajeno samo u manjem broju zemalja.

U skoro svim zemljama ulazak u profesiju se jedino dozvoljava posle završetka određenog nivoa državnog obrazovanja. Kao dodatak tome, u većini zemalja takođe je neophodno završiti neki oblik profesionalnog ispita.

U završetku, uzevši u obzir sve ove regualtorne zahteve možemo reći samo da je jedino Portugaliji u potpunosti neregulisana, dok je profesija parcijalno regulisana u Holandiji i veoma regulisana u Austriji, Kipru, Češkoj republici, Nemačkoj, Grčkoj, Poljskoj, Slovaćkoj, Švajcarskoj, Španiji i Velikoj Britaniji.

 

 SPEKTAR PRAKSE

Spektru prakse profesije treba prići iz tri ugla: ono što je dozvoljeno, ono što je zabranjeno i ono što je zabranjeno, ali se ipak upražnjava ili otvoreno, ili diskretno.

Dok je, razumljivo, izdavanje i prodaja korektivnih naočara ili dozovljeno u svim državama, ili u potpunosti ili delimično neregulisano, u manjem broju država refrakcija ili prepisivanje korektivnih naočara je u potpunosti još uvek zabranjena za profesiju (na primer, Bugarska, Grčka i Turska) ili delimično zabranjeno (u, na primer, Francuskoj).

Procedure se normalno sastoje od primarnog ispitivanja oka (kao što je oftalmoskopija, tonometrija i perimetrija) i dozvoljene su u većini država, a obavljaju se kvazi-legalno u većini država. (Ove procedure su naravno zabranjene u onim državama gde profesiji još uvek nije dozvoljeno da testira vid i da izdaje recepte.)

Upotreba dijagnostičkih lekova  je jedino dozvoljena u profesiji u manjem broju zemalja (Irska, Holandija, Norveška i Velika Britanija). (U slučaju Irske gde je profesija legalno podeljena na optometriste i optičare samo optometristi mogu da koriste dijagnostičke lekove). Upotreba terapeutskih lekova je dozvoljena jedino optometrstima u Velikoj Britaniji, iako se neformalno obavlja na Kipru.

Takođe postoje i ograničenja u profesiji u manjem broju zemalja u odnosu na testiranje vida vozačima ili korisnicima kompjutera (VDU ili oprema za izlaganje monitora), ili pacijentima sa oštećenjima u vidu (slepima, ili onima sa delimičnim vidom).

U većini zemalja optometristi i optičari upućuju pacijenta ako je neophodno kod lekara, ali u nekim od ovih zemalja oni su ograničeni na način na koji to mogu da urade (na primer u bolnici) i u čemu mogu da naznače pacijentovo kliničko stanje kao deo uputa.

Tabela sadrži liste reakcija datih za svaku državu koje se odnose na procedure koje su deo ili su okruženje ispitivanja oka.

Dok  je podešavanje i nabavka korektivnih naočara za decu dozovljeno u svim državama, još uvek postoje neka ograničenja u testiranju vida dece i prepisivanju naočara koja su vezana ili za godište dece, ili za komplementarnu ulogu oftamologa koji testira vid deteta.

U nekim državama regulatorni režim koji je nadležan za prepisivanje i prodaju korektivnih kontaktnih sočiva nije isti kao i onaj kod korektivnih naočara. Prema tome, dok je prodaja korektivnih kontaktnih sočiva regulisana u većini država, nije regulisana u Belgiji (samo kod nekih distributera), Finskoj, Mađarskoj, Holandiji, Norveškoj, Poljskoj, Portugaliji, Slovenijji i Švajcraskoj. Štaviše, tip distributera gde se kontaktna sočiva mogu prodavati je veći (na primer, apoteke i supermarketi). Drugo, u nekim državama (Austrija, Danska, Slovačka, Švedska i Velika Britanija) profesija mora imati dodatne kvalifikacije da bi joj se dozvolilo da podešava i prodaje kontaktna sočiva.

 

OBRAZOVANJE I OBUKA ZA PROFESIJU

Obrazac obrazovanja i obuke za profesiju u Evropi je komplikovan. Postoji najmanje četiri glavna puta da se postane optometrista ili optičar.

U zaključku, kao što prikazuje generalna tabela postoji jedan put da se postane optičar i tri puta da se postane optometrista (jedan od njih je nastavak da se postane optičar).

Put obuke da se postane optičar se sastoji od dvogodišnjeg obrazovanja u školi, posle 14-te godine koje prate četiri godine mešovitih studija i iskustva u praktičnom radu (obično kao tip praktikanta). Ovaj put se prati u svim državama, osim u Španiji, Italiji, Švajcarskoj i Skandinaviji. U Belgiji period mešovitih studija i praktičnog rada može da varira između tri i pet godina. U Češkoj republici se provode četiri godine u sticanju iskustva samo u praktičnom radu. U Bugarskoj učenik napušta srednju školu sa 18 godina i pohađa godinu dana prakse.

Prvi mogući put obuke da se postane optometrista koji je praćen kvalifikacijom za optičara, se normalno sastoji od godine preliminarnih studija, a potom tri godine studija na univerzigtetu ili višoj instituciji tercijalnog (ili višeg) obrazovanja. Ovaj kombinovani put je trenutno dostupan u Belgiji, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Poljskoj, a postaće dostupan i u Velikoj Britaniji. U Češkoj republici student ide odmah posle srednje škole na univerzitet gde kursevi sadrže iskustvo u praktičnom radu.

Najuobičajeniji put obuke da se postane optometrista počinje pošto učenik završi srednje obrazovanje u 18-toj godini. Učenik potom stiče praktično radno iskustvo od godinu dana pre nego što završi trogodišnje studije na univerzitetu, ili na nekoj drugoj instituciji višeg obrazovanja. Taj put se sledi u Nemačkoj, Austriji, Irskoj, Italiji, Mađarskoj, Holandiji, Norveškoj, Poljskoj, Španiji i Švajcarskoj. U Portugaliji je period sticanja raktičnog radnog iskustva šest meseci i integrisan je u petogodišnje studije na univerzitetu. U Belgiji učenik sa 16 godina može da započne četvorogodišnje studije, a potom da provede tri godina na mešovitim studijama i praktičnom radnom iskustvu da bi stekao kvalifikacije.

Treći put da se postane optometrista, koji se sledi jedino u Velikoj Britaniji je sličan uobičajenom putu osim što se provodi godina praktičnog radnog iskustva pod supervizijom posle završetka trogodišnjih studija na univerzitetu. Na kraju četvrte godine student polaže  profesionalni kvalifikacioni ispit.

 

Beleške i izuzeci od opštih putanja

U Belgiji da bi se postao optičar: 2 godine obrazovanja posle 14. godine školskog obrazovanja + 3 ili 5 godina studija + praksa u optici. Da bi se postao optometrista: 2 godine obrazovanja posle 14. godine školskog obrazovanja + 4 godine + 3 godine studija i prakse u optici i optometriji.

U Bugarskoj vokaciona obuka traje samo godinu dana posle srednje škole (4 godine posle završetka obrazovanja do 14-te godine). Prema tome, optičar može da postane kvalifikovan u 19-toj godini.

U Češkoj republici: 4 godine obuke posle 2 godine od zavšetka obrazovanja do 14-te godine da bi se postao optičar. Da bi se postao optometrista posle 18-te godine mora se studirati tri godne na univerzitetu i veoma je verovatno da se odradi još nekoliko godina na master studijama. Praktični rad i radno iskustvo se normalno integrišu u univerzitetski program.

U Portugaliji obuka optometrije sadrži 4 godine obrazovanja posle 14 godine koju prati 5 godina univerzitetske obukeu koju je uključeno 6 meseci prakse. To će se uskoro transformisati prema modelu iz Velike Britanije: 3 godine univerzitetskog obrazovanja koje prati 1 godina prakse.

 

-tekst preuzet sa Evropskog sajta Udruženja optičara i optometrista (from the Blue Book)